Kurban Bajram

Ebu Hurejre prenosi da je Muhamed a.s. rekao:

“Ko je u mogućnosti da zakolje kurban pa to ne učini, neka se ne približava našoj musalli (mjestu gdje se zajednički obavlja bajram namaz).”

Imajući u vidu kur'ansku zapovijed “venhar” — zakolji kurban, citirani hadis, kao i nepobitnu tradi­ciju da je Muhamed a.s. klao kurban, osnivač ha-nefijske pravne škole (kojoj i jugoslavenski musli­mani pripadaju), Ebu Hanife, uvrstio je klanje kur­bana u vadžibe (po važnosti drugostepena islamska dužnost).

Drugi islamski učenjaci, među kojima i imami Jusuf, smatraju klanje kurbana sunetom. Svoje mi­šljenje zasnivaju na hadisu Muhameda a.s. da je jednom prilikom rekao kako je klanje kurbana nje­mu naređeno (vadžib), dok je muslimanima sunet.

Sve pravne škole i svi islamski učenjaci slažu se da svaki musliman, prije svega, mora slijediti Kur'an i put Muhameda a.s. Kur'anske riječi “venhar”-zakolji kurban i predaja koja je posve sigurna da je Muhamed a.s. redovno klao kurban, obavezuje sva­kog muslimana, koji je imućan i ispunjava druge uvjete, da mora izvršiti ovu vjersku obavezu.

Klanje kurbana ili, prinošenje žrtve, ima vjerski, moralni i socijalni značaj. Sve što se čini u ime Allaha, a to je slučaj i sa kurbanom, uistinu služi čovjeku i njegovom moralnom i socijalnom uzdi­zanju.

Ovdje će biti riječi o tome ko treba, šta, u koje vrijeme i kako da zakolje kurban i izvrši svoju vjer­sku obavezu.

Ko je obavezan zaklati kurban?

Prema islamskim propisima svaki musliman i mu­slimanka koji u prva tri dana Kurban-bajrama budu imali jedan nisab, tj, imovine bilo koje vrste čija vrijednost odgovara iznosu srebra od 641,5 grama (po današnjoj cijeni oko 1.000 dinara) obavezni su, svako za sebe, zaklati kurban.

Imajući u vidu činjenicu da nakit svake vrste, auto, vikendica, zemlja koja se ne obrađuje (ili se obrađuje iz hobija), luksuzan namještaj ili namještaj koji nije neophodan itd., mora ući u obračun viška imovine; onda ostaje konstatacija da je ogromna većina muslimana dužna klati kurban.

Zekat i klanje kurbana su dvije islamske obaveze koje muslimani najmanje poznaju i najmanje izvr­šavaju.

Kurban se kolje samo za sebe. Žena koja ima svog vlastitog imetka: novca, nakita ili bila koje druge pokretne ili nepokretne imovine dužna je za­klati kurban za sebe.

U pogledu obaveze kurbana za svoju maloljetnu djecu islamski učenjaci su se razišli. Saglasni su da majka ne treba klati za svoju djecu pa makar bila i bogata, ali u pogledu oca imaju dva mišljenja.

Imami Muhamed i imami Jusuf smatraju da otac nije obavezan zaklati kurban za svoju maloljetnu djecu pa makar ona imala i svoje vlastite imovine koju su stekla putem raznih poklona, oporuke (vasijeta), nasljedstva itd.

Drugo mišljenje je imami Ebu Hanife, koji smat­ra da bi otac trebao zaklati kurban za svoju malo­ljetnu djecu, kao što je obavezan i podijeliti zekatul-fitr.

Ovo mišljenje Ebu Hanife nije prihvaćeno kod ranijih generacija islamskih učenjaka, pa je u skoro svim fikhskim djelima ostalo dominirajuće mišljenje imami Muhameda i Jusufa.

Gledajući s vjersko-moralne strane, bilo bi po­željno prihvatiti mišljenje Ebu Hanife da se kolje kurban za bogatu djecu, jer tu dolazi do izražaja visoka svijest jednoga muslimana.

Putnik nije dužan klati kurban, posebno ako se ne zadržava u jednom mjestu duže vrijeme. Islam­ski učenjaci stoje na stanovištu da je putnik — musafir oslobođen džume namaza pa, analogno to­me, i klanja kurbana.

Siromašne osobe, dužnici itd. nisu obavezni klati kurban. H. Ebu Bekir i h. Omer nisu klali kurban, jer su svu svoju imovinu stavili na raspolaganje islamskoj zajednici i podijelili je siromasima i u dobrotvorne svrhe, tako da je njima i njihovoj po­rodici ostalo samo toliko koliko je bilo potrebno za život. Njihov primjer se uzima kao pouka svim musiimanima kako se treba žrtvovati za zajednicu, ali i dokaz da siromašne i osobe slabog materijalnog stanja, nisu dužne klati kurban.

Umobolne osobe se tretiraju kao maloljetna djeca.